| To be or not to be |
| Utorak, 25 Studeni 2008 23:07 |
 Iz sjećanja mi vire slike i osjećaji iz doba kad mi je bilo negdje pet godina. Od najranijih dana bila sam pasionirani zaljubljenik u klavir, moje je srce pripadalo klaviru, iako sam do negdje dvanaeste godine dotakla samo sintisajzer. Bio je to najveći i najbolji sintisajzer koji je tada valjda postojao, no meni je bio samo veliko razočaranje. Dodir plastičnih tipki jednostavno me ostavljao praznom, ništa se nije dogodilo iznutra na zvuk koji je on i uza sve tipke i gumbiće mogao proizvesti. Preostala je gitara, jer nezaboravan susret s klavirom desio se malo prekasno za ozbiljnije stvari. No, i klavir je sad tu kao izvor inspiracije i utjehe.
Bila sam povučena, sramežljiva djevojka i zasvirati, a kamoli zapjevati i pred jednim članom publike bio mi je veliki izazov, iako sam znala da nosim to u sebi. Scena i ja smo morale proći put asimilacije. Iako je svaki put to ponovni izazov, ona ima čar koja me svaki put iznova vuče da se ipak popnem i ostanem do kraja. To se desilo prirodno, nekom višom inteligencijom i intuicijom koje su me vodile na putu istraživanja.Pisala sam otkad pamtim, no nikada nisam imala samopouzdanje gurati to do kraja. Jednog sam se dana ipak odlučila izboriti s tom tremom koja me kočila u mom razvoju na svim poljima. Tako sam intuitivno upisala satove pjevanja i nakon par godina rada, učenja i otkrivanja sebe, došao je red na nastupe na kojima su mi koljena klecala, glas i ruke drhtale, no iz nastupa u nastup činila sam to unatoč svemu. I did it anyway! My way. Iznova i iznova. Nešto me iznutra tjeralo da se izborim sama sa sobom, jer sam znala da bez toga neću biti slobodna. Bilo je to ono egzistencijalno pitanje: "Biti ili ne biti". Putem sam osvojila najveći dar – samu sebe. 2005. godine na natječaj jazz kluba za mlade nade jazza poslala sam tri pjesme snimljene u sobi na običnu kazetu, čisto da ispipam teren i vidim gdje sam. Ni u snu nisam sanjala da ću zadobiti tu titulu. Tada je u mom biću zaživjela spoznaja da sam pjevačica i da sam borac, i da sve što je potrebno je usuditi se to pokazati, to biti i ustrajati na tom putu. U tom mi je nastojanju uvelike pomogla publika, koja me na nastupima darivala prekrasnom energijom, reakcijama koje su me poticale i zbog kojih sam jedino i ustrajala i onda kad nisam vjerovala u sebe, još davnih dana kada mi je glazbeni uspjeh bio nešto nestvarno. No, publika i moji najbliskiji suradnici su tada bili podrška i osim moje tvrdoglavosti moj jedini pokretač, jer je ta interakcija, ti mali trenuci, bljeskovi bliskosti, suosjećanja i radosti moje najveće nadahnuće za život i stvaranje. Ponekad nakon dobrog nastupa kao da lebdim od sreće koliko mi je srce puno. Upravo zbog tog kontakta među nama. No, iza toga stoji prije svega uporan i ustrajan rad, mjeseci mučne potrage za ispravnim putem i suradnicima koji će stati iza debitanta i biti mu iskren i odan suradnik na tom ne tako blještavom putu kako to izgleda tih pet minuta na sceni. Iza kulisa proživljava se bitka kroz koju prođu samo najsnažniji i najuporniji. Nije dovoljno biti talentiran. Poznajem još na desetke talentiranih ljudi koji vjerojatno nikada neće ostvariti svoje talente, jer potrebno je ogromno samopouzdanje i čitav tim ljudi okupljenih pod motom "kad se male ruke slože" da bi priča imala početak i kraj, a izvođač argument za stajati na sceni. Taj je put daleko trnovitiji i sporije se njime korača ako pritom želiš još i biti drugačiji i utabati novu stazu za sebe. Svi genijalci su u početku bili neshvaćeni... tješim se ja. Prijatelj glazbenik, koji mi je kupio gitaru kada mi je bilo oko četrnaest godina i poslao mi je iz Kanade, rekao mi je tada jednu stvar: "Glazba je najdivnija stvar koja ti se može dogoditi". I zaista to je istina. Na glazbu se lako navući i u njoj se svatko može prepoznati. Postoji himna za apsolutno svakoga. Glazbu promatram prvo kroz prizmu autentičnosti i u tom smislu za mene ne postoji loš pravac, stil u glazbi. Sve ima svoju publiku. Glazba samo mora biti inteligentna, nenaivna i autentična da bi zaživjela, a za nju je najvažnije upravo da živi. Autentičnost je pritom ono jedino na što publika uistinu reagira i u što će vam povjerovati. Stoga, ne radi se o biti bolji nego upravo o tome da se uvijek vraćamo sebi i budemo svoji i jedino tada ne možete pogriješiti. Za svakoga ima mjesta i svatko ima svoju publiku. Treba se samo usuditi pokazati. Staviti sebe na dispoziciju može biti zastrašujuće, no preduvjet je razvoja i napretka bića koje prirodno stremi ka promjeni. Darovi koji vas obasipaju kao rezultat te vlastite predaje su svakako isplativi. Pomicati vlastite granice i na neki način gurati samoga sebe u ono što najbolje sami znate da vam je izazov je preduvjet napretka i slobode. Glazba je zaista u svoj svojoj zvonkoj radosti dotakla čitav moj život i nepovratno ga promijenila odigrajući ulogu najdubljeg učitelja. Glazba nosi moć promjene u sebi, ona je katalizator stvarali je vi osobno ili je samo slušali, puštali, plesali, pamtili, pratili, voljeli… Dar ste vi njoj kao i ona vama. Vi ste neodvojiv njen dio ma gdje bili. Dajana Mar |
